Otac (čas branja: 2 min)

.mobi verzija je dosegljiva tu

Vruće je ljeto. Vrijeme dobre vrućine kad zemlja upija sunce, a bilje se suši i očekuje povremene popodnevne kiše. Vrijeme kad po brdašcima oko sela trče djeca, među kozama i ovcama dok ih slijedi mali pas mješanac.

No ovog ljeta nema djece. Kruške, jabuke i šljive, nitko neće obrati. Trava je mekana i zelena i poziva da legneš na nju, no umjesto tajnih ljubavnika, na vrhu brda nad selom stoje zeleni teretnjaci, nekoliko tenkova i vozilo s velikom kupolom i dvoje dugih crnih cijevi uperenih prema kučama.

Sjedim na protuavionskom topu i znojim se pod debelom uniformom. Ne svlačim je. To tu ne radimo. Znojimo se, pušimo i zurimo u zlo.

Selo se dimi. Crni dim buja iz krovova, a među crninom se već pojavljuju plamenovi vatre koja proždire kuće. Namrštim se i gledam kroz dalekozor. Osjećam ljude, obučene u vojnike oko mene. Sjede, leže, puše i sve to im je suvišno. Ševili bi ili pljenili ili bili daleko od svega toga sranja. To, ispod nas, to je spori balet, koji je blizak samo posebnim dušama.

Znam što se događa u kućama. Prvo su krovove probili deseci zapaljujućih granata, pa je vatra brzo buknula, raširila se po potkrovlju, a zatim sve do temelja.

Tu ljudi ne umiru od plamena. Vatra je gladan gost i uzima ono najvažnije, zahtjeva zrak. U podrumima se ljudi guše, njihova tijela vape za zrakom, pa mogu odabrati – trka ili gušenje. Neki potrče van. A tada ih dočekam ja.

Odjednom istrči muškarac držeči za ruku djete, pa žena, isto s djetetom. Je li to hrabrost? Možda. Nadam se, da je. I ljubav. Nadam se da ubijam dobre ljude. Bolje ljude od mene.

Nanišanim, velika crna cijev se jedva pomakne I svijet se za trenutak uguši u seriji eksplozija, rafalu protuavionskog topa.

Očev trup izgine u izmaglici crvenog, ostanu samo ruke i noge i glava koje padaju prema tlu. Jer njegov sin ili kći pored njega ima vremena da upije što se događa? Nauka kaže da nema, ali ipak se nadam. Potražim dijete, opalim, pa majku i drugo dijete – čini se, da je možda curica – koju uzmem malo prije no stigne do pseće kućice. Kućicu ne pogodim, na tlu pored nje sad leži maleno tijelo bez glave.

Nadam se da se u kućama guše dobri, topli ljudi. Jer ako nismo nepovratno napustili svoje humanosti i sebe zbog toga, da ubijamo bolje ljude od sebe, takve, koji imaju sve, što mi nismo imali, onda naše postojanje nema smisla.

Slika polako blijedi, a naš stan se opet materializira oko mene. Ona se uskoro vrača s kave s najboljom frendicom, a ja još uvijek gledam pozitivni test trudnoče.

Smiješim se.

Creative Commons Licence
Otac by Samo Petancic is licensed under a Creative Commons Attribution-NonCommercial 4.0 International License.
Based on a work at http://samovekratke.com/?p=121.

Leave a Reply

Your email address will not be published.